Lamija (Neimarlija) Kršić


Lamija (Neimarlija) Kršić

Rođena 1987. u Zenici. Završila “Drugu gimnaziju Sarajevo”, matematičko – inforamtičko usmjerenje. Apsolvirala I ciklus studija i stekla zvanje bakalaureat filozofije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 2009. Na istom Fakultetu stekla zvanje magistra filozofije – znanstveni smjer 2011.  2013. godine izabrana je za asistenticu na predmetima Estetika I i II, Likovna estetika I i II, Industrijska estetika I i II na Akademiji likovnih umjetnosti Sarajevo.

Tokom studija sudjeluje u evropskim programima i projektima za razmjenu studenata/ica (DAAD i WUS Austria), članica je znanstveno- istraživačkog inkubatora ZINK (2009.), volontira u filozofskom društvu „Theoria“ na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (2010.), sudjeluje na znanstvenim simpozijima, objavljuje tekstove u znanstvenim časopisima. Nakon studija učestvuje u regionalnom projektu za kritičku diskusiju o savremenoj umjetnosti, „Criticizethis!“, u projektu Open Society Fund BiH za kritičku diskusiju o društveno – političkoj zbilji u BiH,  te u projektu Omladinske novinske asocijacije u BiH, kao članica redakcije časopisa „Karike“. Jedna je od osnivateljki i potpredsjednica Udruženja dobitnika Zlatna značka Univerziteta u Sarajevu.

Dva puta je nagrađena „Zlatnom značkom Univerziteta u Sarajevu“ (2009. i 2011.), dobitnica je „Plakete Filozofskog fakulteta u Sarajevu“ za izvanredne rezultate postignute tokom studija (2009.), bila je najbolja studentica u kategoriji izuzetno nadarenih studenata/ica stipendiranih iz fonda „Suada Dilberović“, a primila je i počasno priznanje fondacije “Karim Zaimović” (2008.).

Crno – bijeli naučno – obrazovni svijet

Svijetli primjeri bh. odgojno-obrazovnih praksi redovno su rezultat entuzijastičkog djelanja nekolicine ljudi, pojedinaca i sl. Ovi dragocijeni i nečesti pozitivni primjeri često predstavljaju jednu jedanaestinu ledenog brijega koju mediji crtaju, punjenjem slabo čitanih rubrika, na površini bh. svakodnevnice, a deset jedanaestina ostaje skriveno. Ali, mora se priznati, nije uvijek sve tako crno. Ponekad je riječ o izuzetnim naporima da se odupre nefunkcionalnom, u neskladu sa vremenom, silom (političkih) neprilika nametnutom bh. obrazovnom sistemu. Medijima su, međutim, podjednako nezanimljivi takvi primjer(c)i. Bh. obrazovni sistem prati ružan glas: neprovođenje reformi obrazovnog procesa, nevalidne diplome, „odljev mozgova“, seks afere, „zašto učiti kad mogu kupiti“, korumpiranost itd. (tema emisije Sarajevo plus na TVSA, 6.12.2012.). I mali broj naizgled kritičkih osvrta na bh. obrazovni sistem ispliva u medije i posluži kao bojište na kojem ukrštaju koplja vladajuće političke opcije i strujanja koja se svrstavaju u opoziciju, ili kao pompeznost koja će privući čitateljstvo/gledateljstvo, bez pretenzija na istinitost/stručnost. Stručne analize, rad na terenu, istraživanja i sl., kao uvjeti za poboljšanje kvaliteta obrazovnog sistema, u nekom sistematičnom i organiziranom obliku gotovo da ne postoje (čast ponovno entuzijazmu pojedinaca), a ni javnost se pretjerano ne interesuje za takvo šta.

(…)

(Tekst prvobitno objavljen u omladinskom časopisu „Karike“, br. 15, 2013., dostupan u cjelosti online: http://onabih.ba/wp-content/uploads/2013/06/Karike-15.pdf) 

Nagrada Meša Selimović za Faruka Šehića

Samoidentificirajući glas junaka- pripovjedača na početku najavljuje „Knjigu o Uni“ kao priču o sjećanju. To sjećanje, međutim, autor ne prezentuje kao hronološki tok događaja, niti kao uređeni tok činjenica. Knjiga je sačinjena od fragmentarnih prizora, prostorvremenske odrednice su zanemarene, a često se dešava da pretjerano zalaženje u najsitnije detalje okolne stvarnosti, paradoksalno, onemogućava čitaocu predstavu „o mjestu događanja“. Knjiga počinje „prljavim i odvratnim“ scenama prošlosti o bivšoj zemlji i početku rata. Tekstom vlada princip asocijacija karakterističan za prozu „toka svijesti“, te gomilanje nedovršenih i nemotiviranih scena, iz kojih se razabire dominantno (najčešće, mračno) raspoloženje i/ ili opsesivna tema (npr, da je ubio čovjeka ili više njih), ponegdje uz začin antiestetizma (npr: „Sa padina brežuljaka vjetar je nanosio mirise govana i mokraće iz rupa poljskih zahoda u čijoj kašastoj tekućini su se razmnožavali debeli bijeli crvi.“). Na početku putovanja u osobnu povijest Mustafe Husara, „borca Armije BiH i pjesnika u pokušaju“, naslućujemo mladog buntovnika posvećenog literaturi koji ne želi odrasti, protivnika prijeratnog režimskog ustrojstva čovjeka i društva.

(…)

(Takst prvobitno objavljen u omladinskom časopisu „Karike“, br. 14, 2012., u cjelosti dostupan online: http://www.scribd.com/doc/122168924/Karike-broj-14#download)

Sjaj u tami

Ovogodišnji napori studenata i studentica generacije Univerziteta u Sarajevu da skrenu pažnju vlastima na vlastiti nemali problem konačno nisu raspršeni u vazduh. Već siti nerealiziranih obećanja, u septembru tekuće godine trideset „zlatnih studenata“ potpisalo je šest pisama/molbi upućenih nadležnima. Prema riječima najbolje magistrantice sa Ekonomskog fakulteta u akademskoj 2010/11. godini, „odgovorili su tadašnji Ministar za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo i Rektor Univerziteta, čime je još jednom pokazana indiferentnost vlasti prema nama i dostignućima koje smo ostvarili. Nažalost, u odgovorima koje smo dobili nisu ponuđena konkretna rješenja za naše probleme, nego je nadležnost prebačena na nekog drugog, konkrentno na Skupštinu i Vladu KS“.

(…)

(Takst prvobitno objavljen u omladinskom časopisu „Karike“, br. 14, 2012., u cjelosti dostupan online: http://www.scribd.com/doc/122168924/Karike-broj-14#download)

The museum is closed, no authority

The door of the National museum in Sarajevo was officially closed for visitors on the 4th of October this year. A couple of members of the so called AntiDayton group, chained to the pillars of the Museum entrance, protested against the management's decision that day. They demanded to find the way in which this cultural and historical institution in Bosnia and Herzegovina and wider, shall function without problems. Despite everything, two boards with the word ‘closed’, written in redm blocked the Museum entrance.

(…)

(Tekst prvobitno objavljen u omladinskom web magazinu „Wave“, br. 72, 2012., dostupan u cjelosti online: http://www.wavemagazine.net/arhiva/72/culture/national-museum-sarajevo.htm)

Obrazovanje kreativne individue – model Waldorf

Dok EU ulaže napore da stvori preduvjete za model obrazovanja baziran na kreativnosti i inovativnosti, o čemu svjedoče brojne strateške smjernice i programske  aktivnosti na svim nivoima obrazovanja (npr. Manifest o kreativnosti i inovativnosti), politika «poboljšanja kvalitete obrazovanja» BiH kontinuirano bilježi loše rezultate1. Ključna riječ kvaliteta, pojam zaboravljen u bh. školama i obrazovnim politikama, ne uspijeva uzeti maha na tržištu obrazovanja vođenom politikom «samo nek se odradi». U takvim uvjetima je nemoguće promovirati, inicirati ili zahtijevati stratešku opredijeljenost ka podsticanju kreativnosti i inovativnosti, što je za mnoge države jedna od ključnih politika značajnih za razvoj ljudskih resursa kao bitnog elementa konkurentnosti zemlje.

Pošto obrazovne institucije BiH nacionalnim ključevima zaključavaju obrazovanje, raspravama o drugačijim pristupima obrazovnom procesu ostavlja se malo ili nimalo prostora. Ali upravo jednom takvom, atipičnom procesu, posvetili su jednodnevni seminar predstavnici waldorf pedagogije iz Norveške, Hrvatske i BiH, po prvi put u BiH. Učesnici seminara održanog na Pedagoškom fakultetu u Sarajevu aprila tekuće godine, nastojali su predstaviti značaj waldorfskih metoda rada u procesima odgoja i obrazovanja danas, za  BiH i šire.

(…)

(Tekst prvobitno objavljen u internet časopisu „Puls demokratije“, 2012., dostupan u cjelosti online: http://www.pulsdemokratije.net/content/obrazovanje-kreativne-individue-model-waldorf

Nemogućnost jedne istinite interpretacije

UVOD

Nastojat ću pokazati osobenosti Jarkovog pisma analizirajući dva djela - “Enciklopediju očaja” i “Japanski dnevnik”. (…)U ovom eseju dominantna preokupacija je pisanje Rade Jarka, kojim uvijek iznova dovodi u pitanje kriterije na vladajućoj književnoj sceni. Svojim djelima svjedoči koliko je za jednog pisca važno učiti zanat od velikana književnog izraza, ne pokleknuti pred trendovima i kritičarskim hvalama sasvim prosječnih knjiga koje su “pune dosjetki i jeftinih fora”. Autor je na više mjesta (npr. u intervjuu za Novi list, u romanu “Neočekivano Venecija”, dijelu trilogije “Enciklopedija očaja”) ukazivao na nevolje s kojima se suočava pisac posvećen izgradnji sasvim osobnog autorskog svijeta u intertekstualnim relacijama s književnim uzorima. Problem se ne može svesti na degradiranu poziciju pisca u postratnim društvima, nego se treba promatrati u kontekstu kompletne književne infrastrukture. U romanu “Neočekivano Venecija” Jarak opisuje probleme okoline u kojoj kao pisac djeluje, govoreći o osobnom iskustvu s kritičarima vlastitih djela, o prirodi književnih skupova kojima je prisustvovao, kao i o vladajućem sistemu vrijednosti u književnim krugovima. Vladajuću mrežu odnosa vidi kao uzajamna natjecanja sredstvima “sitnih podmetanja, časti i zavisti, drugim riječima: grebanja i trgovine”. Takvo ozračje podstiče kritičare da pišu pozitivne kritike svojim prijateljima i kolegama, što proizvodi strahovito lošu literaturu.

(Tekst prvobitno objavljen u časopisu „Ulaznica“ u Srbiji, br. 229- 230, 2012. i pod naslovom „Identitetske zaobilaznice“ u časopisu „Zarez“ u Hrvatskoj, br. 334, 2012., dostupan u cjelosti online: http://www.mvinfo.hr/izdvojeno-kritike-opsirnije.php?ppar=6068)

Pečat na prošlost

Film Angeline Jolie U zemlji krvi i meda najznačajniji je ovozimski društveni događaj u BiH. U duhu potrage za jednim jedinim smislom i jednim jedinim pravovaljanim značenjem svega što postoji, ponovo odmjeravamo snage u borbi za istinu o ratnim stradanjima. Različita, pa i suprotstavljena mišljenja o redateljskom prvijencu Angeline Jolie nisu nikoga iznenadila. Moglo se pretpostaviti i da će se javnost podijeliti po granicama entiteta Bosne i Hercegovine. Ali samoproglašeni čuvari istine o ratnoj prošlosti monopolizirali su medijski prostor i tako potpuno onemogućili recepciju filma izvan njihovog vidokruga i uvriježenog načina tumačenja ratnih a i ostalih bh. filmova. Bilo da tvrde da film „promovira istinu o ratu u BiH”, da „autentično prikazuje stvarnost” i „daje istinitu priču”, ili da je laž i „naučna fantastika”, svim ekskluzivnosti gladnim komentatorima naše zbilje zajedničko je nastojanje da jednom i za svagda zahvate i zalede određeno značenje i logiku događanja iz devedesetih na području BiH. U tom procesu oni idu i korak dalje – ne samo da u svojim tumačenjima tragaju za jednim jedinim i za sva vremena utvrđenim značenjem, već stavljaju tapiju na tumačenje filmske priče, hoće da posjeduju sam film, pa mu i značenje pripisuju.

(…)

(Tekst prvobitno objavljen u specijalnom izdanju časopisa „Puls demokratije“, marta 2012., dostupan u cjelosti online: http://www.pulsdemokratije.net/sites/default/files/pdf/puls_demokratije_2012.pdf)

Azrael nadomak Vlašića

Muharem Bazdulj: April na Vlašiću (Geopoetika, 2011) 

Naslov kao i prve stranice romana April na Vlašiću najavljuju da će ova pripovijest biti o  događajima koji su se odigrali na Vlašiću aprila 2010., prilikom obilježavanja stogodišnjice rođenja Meše Selimovića. Međutim, u središtu pažnje Muharema Bazdulja, našeg naratora, nije događaj koji je bio povod okupljanja na Vlašiću profesora i profesorica sa Odsjeka za književnost naroda BiH, kao i svakog ko je ikad išta u BiH pisao o Selimoviću (među koje spada i junak-narator ove knjige). O naučnom skupu nas tekst informiše tek toliko da znamo koliko je trajao (dva dana predavanja, treći – sesija), kakva je bila trpeza, šta su učesnici jeli i pili, da su usput praznjikavo i glupo razgovarali, i da se savremene interpretacije Mešinog djela u bosansko-hercegovačkim akademskim krugovima mogu podijeliti na nacionalističke (bošnjačke provenijencije) i postmoderno komunističke.

Već od samog početka uvučeni smo u tok misli naratora, gdje se ne poštuje hronološki slijed događaja. Sasvim slučajan susret glavnog junaka sa starom ljubavi – Vesnom – pokrenut će u njemu struju sjećanja na intimne trenutke u prošlosti, a to svođenje računa sa samim sobom i sumiranje jedne etape života čini Bazduljev roman bliskim romanu ispovijesti.

(…)

(Tekst prvobitno objavljen marta 2012. na www.elektrobeton.net, a u cjelosti je dostupan ovdje.)

Kvazi – roman „na belom“

Vladimir Kecmanović: Sibir (Mono i Manjana, Beograd, 2011)

Posljednje djelo Vladimira Kecmanovića Sibir (Mono i Manjana, 2011) na prvi dojam ukazuje na nisku razinu ekološke svijesti izdavača. Dvjesto pedeset četiri stranice izrazito rijetko raspoređenih redova svjedoče o nonšalantnom i rasipničkom odnosu prema papiru, koji bi eventualno mogao biti oprošten (rekli bi utilitaristi) u slučaju da djelo nosi više dobra, nego što bi jedna šumica priskrbila kiseonika, oslobodila nas radioaktivnih i drugih štetnih čestica i uticala na regulaciju klimatskih promjena. Budući da je omjer snaga značajno prevagnuo u korist Kecmanovića, da vidimo u čemu je sreća tog izbora.

Na početku Sibira se naslućuje kriminalistička potka romana: otac predaje kćerku narkomanku tipu zvanom Miki na čuvanje ‘dok ćale ne raščisti sranje u koje se uvalio’. U prvim odlomcima proživljavamo zajedno sa nadrogiranom junakinjom-pripovjedačicom nebulozni, usporeni, košmarni doživljaj rastanka s ocem i pritvora na tavanu luksuzno uređene iako nedovršene vikendice. Tekst počinje kao intimna priča, a pažljivog čitaoca ili čitateljicu zanima kako će autor takvu skučenu vizuru iskoristiti za izgradnju (ili parodiju) intrige sa dubljom pozadinom, odnosno, prema najavi s naslovne korice knjige, za kompoziciju ‘srpskog ljubavnog trilera u koji su se upetljali Hrvati’. Kecmanović nastoji obaviti velom tajne kako prepuštanje brige o kćerki ‘džukcu u kožnoj jakni', tako i identitet tog džukca. U oskudnim dijalozima djevojci i Mikiju stavlja u usta ponavljane, shematizirane i samim tim maglovite konstatacije o ‘ćaletovim pajtašima’ i ‘službenim dužnostima’ tipova s ove ili one strane zakona, što smatra opravdanim, budući da su oboje u bliskom kontaktu sa sivim zonama zakona, s čime ruku pod ruku ide kolokvijalni, uličarski govor i sporazumijevanje bez mnogo okolišanja.

(…)

(Tekst prvobitno objavljen februara 2012. i u cjelosti dostupan online: http://www.booksa.hr/kolumne/criticize-this-sibir)

Izdubljen u prepisu

Rade Jarak: Japanski dnevnik (VBZ, Zagreb, 2010)

U svom Japanskom dnevniku (VBZ, 2010) Rade Jarak različito definira svoje zapise koje je sakupio tokom šestomjesečnog lutanja zabitima i zaseocima Sjevernog Japana, kao i labirintima Tokija, najvećeg modernog megalopolisa. Kako i sam kaže, prvobitna namjera je bila otići u Japan, koji je, za njega kao pisca i slikara, savršena slika iz koje treba samo prepisivati. Svoju ‘tehniku’ u ovoj knjizi, međutim, ne ocjenjuje kao putopisnu, niti fotografsku, jer je ne primjenjuje za opisivanje površine, već ju je, pronikavši u samu bit Japana, učinio metaforičkom. Prva konstatacija je sasvim na mjestu, jer ove bilješke predstavljaju parodiju i putopisa i fotografije, dok je zadržavanje na detaljima s površine japanske svakodnevnice omogućilo stvaranje jednog ‘iščašenog’ svijeta dnevnika.

Posjeta Japanu stipendirana je u sklopu slikarskog rezidencijalnog programa, a rezultirat će izradom triju portreta:Danila KišaThomasa Bernharda i Franza Kafke. Ne radi se samo o autorima koji su ostavili značajan uticaj na Jarkovu poetiku. Dublje razloge ovakvom izboru možda otkriva Jarkov esej iz 2006. ‘Tri razine književnosti’ – djelo navedenih pisaca čini ‘svijet za sebe', ono je neuklopljivo u kulturu u kojoj je nastalo, izdvojeno načinom na koji tretira nebitne sporedne stvari (uspijeva ih oneobičiti i uzvisiti do nekih novih sfera). Čini se da taj uticaj nije zaobišao ni Jarkovu tehniku portreta: za jedno Kafkino oko koristi crni gumb koji još iz Zagreba poteže po džepu, za drugo – zahrđali ključ sa asfalta u Kopenhagenu.

(…)

(Tekst prvobitno objavljen januara 2012. i u cjelosti dostupan online:  http://www.booksa.hr/kolumne/criticize-this-japanski-dnevnik)

Galebi pozno lete

Sandro Galeb: Nelagode (Plima, Ulcinj, 2011)

Već na prvi pogled Nelagode Sandra Galeba (Plima, Ulcinj, 2011) očuđuju svojom strukturom izraza. Slučajno započeti, kao i slučajno okončani odlomci čini se ne robuju nikakvom skladu ni redoslijedu. Kao da tim kratkim ‘škrtim zapisima’ maštarija i misaonih previranja ne bi škodila promjena slijeda kojim su u knjizi posloženi. Daleko od želje da se čitaocu priušti užitak praćenja hronološki koncipiranog toka događaja, ovi dnevnički zapisi, koje čine razgovori sa samim sobom (ispovjednog i filozofskog karaktera), pisma, čak eseji i memoari (npr. angažovanog izdavača), odaju dojam nemarnosti. Rečenična struktura često odgovara onoj usmenog govora, ponegdje se poezija uvukla u prozu, a ‘razbijeni slijed i poredak’ može se zapaziti i na rečeničnom planu.

Takva poetizirana forma je upravo ono što drži zajedno ovu nakupinu bilješki; razbarušenom strukturom potcrtana je fikcionalnost ovog dnevnika. U pozadini kraćih ili dužih odlomaka, koji pojedinačno ne smjeraju na neki obuhvatan smisao, naziru se dominantne, za Sandra Galeba opsesivne teme i odlučni stavovi, drugim riječima, njegov karakter. Naposlijetku, taj svojevrstan autobiografski ‘projekt’ očuđuje specifičnim odnosom autobiografskog (autentičnog) i fiktivnog (izmišljenog), kako se on ostvaruje u ovom djelu.

(…)

(Takst prvobitno objavljen januara 2012. u dnevnim novinama „Politika“ u Crnoj Gori, u cjelosti dostupan i online:  http://www.booksa.hr/kolumne/criticize-this-nelagode)

Disciplinovanje uma

Izborni dio nastavnog plana i programa zapravo se svodi na religijsko obrazovanje, u nekoj formi. To obrazovanje se sada širi i na obavezni plan i program, koji ionako počiva na sumnjivom sistemu vrijednosti uzme li se u obzir da opći ciljevi obrazovanja trebaju biti odraz demokratskog uređenja društva i vrijednosnih sistema zasnovanih na specifičnostima nacionalne, historijske, kulturne, pa onda i vjerske, tradicije naroda i nacionalnih manjina u BiH. Moglo bi se reći da su osnovni ciljevi obrazovnog sistema sve češće predmet razmatranja, mada uvijek sa istog aspekta – religijske pripadnost bh. građanki i građana. „Razvijanje i podsticanje tolerantnog suživota svih ljudi u BiH” jedna je od fraza kojom se reklamira novi predmet: kultura religija, pri čemu se misli zapravo na suživot vjernika i vjernica, naročito kad se obrazlaže da se ovaj predmet oslanja na prethodno znanje koje učenice/i dobivaju iz vjeronauka. Istog onog vjeronauka koji su vjerske zajednice, odnosno vladajuće političke opcije, uvele u bh. obrazovni sistem za vrijeme ratnih dešavanja, ne bi li ojačali religijsku svijest kao temeljnu odrednicu nacionalnog identiteta i ključno razlikovno obilježje naroda Bosne i Hercegovine.

(…)

(Tekst prvobitno objavljen u časopisu „Puls demokratije“, br. 5, 2011., u cjelosti dostupan online: http://www.pulsdemokratije.net/sites/default/files/pdf/puls_demokratije_2012.pdf)

Trijumf zla

Mirjana Novaković: Tito je umro (Laguna, Beograd, 2011.)

Za okosnicu događaja u kriminalističkom romanu “Tito je umro” (Laguna, 2011) Mirjana Novaković bira osobnost disidentkinje alkoholičarke, u prošlom režimu poznate, a u današnjoj kapitalističkoj Srbiji marginalizirane novinarke Politike. Na samom početku, junakinja –pripovjedačica u neočekivanom razgovoru sa komunistom Nikolom Babićem, saznaje kako je u Politici jednoga dana 1968. osvanuo vrlo neobično napisan tekst, u kojem ako čitate veliko početno slovo svakog paragrafa redom dobijeteTito je umro. Tekst govori o nekoj pozorišnoj predstavi koja treba da se odigra 4. maja u 3 i pet posle podne. Titova smrt –taj veliki prelomni događaj jugoslovenske povijesti –nije jedini zagonetni čin u ovoj krimi priči. Tragična smrt jednog od najperspektivnijih političara Demokratske stranke, Saše Vrtače, zagonetka je koja ima suštinsku važnost za vlast u Srbiji i sudbinu nacije.

Da bi se ostvarila napetost na koju računa žanr krimića, dva tajnovita čina bi morala biti u složenom odnosu međusobnog osvjetljavanja, što bi ih učinilo jasnijim, a kao dvije udružene tajne – tajnovitijim. Umjesto toga, uklopljenost dvije tajne u jedan vid progresije (kretanje ka objašnjenju zagonetke) nastoji se ostvariti iz odnosa središnje ličnosti prema drugim likovima, a njihova povezanost je ostvarena neobičnom podudarnošću sa kojom može računati samo trivijalna književnost: Glupaci uviđaju manje, a ludaci više nego što je dobro za njih. Ništa mi se ne dešava mesecima, a onda odjednom dogode se dve izuzetne stvari, i ne mogu a da ne uviđam da priča o Titu i poziv na skupštinu, ma koliko izgledali nepovezano, moraju biti u vezi. Obojica umešanih su matori komunisti, prvi mi je otkrio najavljenu Titovu smrt u Politici iz 1968, a drugi me je pozvao na ovu skupštinu. Kazivanje u prvom licu, odnosno „pounutrenje“ događajnog niza, ovdje zapravo doprinosi „zamiranju“ radnje koja je osnova kriminalističkog žanra.

(…)

(Tekst prvobitno objavljen na www.elektrobeton.net decembra 2011., a u cjelosti je dostupan ovdje.)

On the Road

Semezdin Mehmedinović: Ruski Kompjuter (Fraktura, Zagreb, 2011.)

“Ruski kompjuter” Semezdina Mehmedinovića nastao je u vremenskom rasponu od kraja avgusta 1995. do avgusta 1996. godine i predstavlja nenamjerni dnevnik selidbe, koji prati put Sarajevo – Prag – Zagreb – Phoenix – New York – Phoenix – Washington, DC. U“Uvodu” koji postavlja svojevrstan okvir razumijevanju dnevničkih zapisa, autor objašnjava kako se to iskustvo odlaska kod njega pojavljuje kao sjećanje na događaj koji je u potpunosti tek naknadno razumio. Međutim, ova priča ne integrira rezon sa (vremenske) distance i obuhvata zapise iz tog perioda selidbe, bez  autorovih naknadnih interveniranja u tekst. Skice, kao građa za novinske tekstove nastale su čišćenjem suviška iz rukopisa koji je, prema riječima autora, bio znatno duži, jer je u jednom dokumentu pohranjivao sve što je u tih godinu dana pisao: skice za priče, pjesme, pisma, tekstovi za časopise itd.

Scene-fragmente iz života poznati bh. pisac i novinar bilježi u periodu napuštanja doma, odnosno specifičnog psihološkog stanja, koje prepoznaje, kako navodi u “Uvodu”, u želji da odustane od književnosti (čim neko novo mjesto prepozna kao svoje), neodgovornosti prema napisanom (priznaje da od rukopisa lako odustaje, a napisano još lakše gubi), radosti pri pisanju i osjećaju ravnodušnosti pri pomisli na objavljivanje. Čin objavljivanja rukopisa kosi se sa tim “nazorima” koji su upisani u sam tekst, a Mehmedinović ga tumači kao određeni dug prema sebi: Ova  je knjiga pisana za jednog čitaoca, za mene, zato što u njoj postoje odgovori koji meni trebaju. Pisao sam pitajući se –kamo idem?, a na kraju sam (reklo bi se: sasvim slučajno) dobio odgovor na pitanje –odakle dolazim?

(…)

(Takst prvobitno objavljen decembra 2011., u cjelosti dostupan online: http://www.plima.org/index.php?option=com_content&view=article&id=196:lamija-neimarlija-on-the-road&catid=40:tekstovi) 

Na raskršću između nacionalizma i kapitalizma

Dejan Stojiljković: Konstantinovo raskršće (Laguna, Beograd, 2010, drugo izdanje)

Konstantinovo raskršće (Laguna, 2010, drugo izdanje), bestseler Dejana Stojiljkovića, dobitnik je nagrada Svetosavski pečat (2010) i Miloš Crnjanski (2009), a pripada i djelima koja su ušla u uži izbor za Ninovu nagradu za roman godine (2010).

Roman odlikuju elementi horora, akcije, fantastike i povijesnog romana. Radnja je smještena u Nišu, okupiranom od strane njemačkih vojnih snaga 1944., u vrijeme sukoba između četnika i partizana. Govori se i o potrazi za Konstantinovim mačem (prema nalogu Adolfa Hitlera) koji donosi svjetsku vlast onome ko ga posjeduje, a nalazi se u podzemnim tunelima na teritoriji Niša. Uporedo sa potragom koja je povjerena šturmbanfireru Hajnrihu Kanu, pratimo pukovnika Ota fon Fena pri nastojanjima da ulovi zvijer, koja na tako svirep i divljački način ubija njegove vojnike ostavljajući za sobom groteskni splet mrtvog mesa, zgrušane krvi i pokidanih kostiju. Predstavljena su i dešavanja u tadašnjem Nišu kroz ‘sudbine’ četnika koji su se vratili iz rata, npr. majora Nemanje Lukića, izdajnika Dragutina Stevanovića, svih tih nesrećnih vojnika koji su se vratili iz rata i koji ne znaju ni gde će, ni šta će, ni da li je to za šta su ratovali njihova otadžbina ili nije, kako autor pojašnjava.

(…)

(Tekst prvobitno objavljen u dnevnim novinama „Danas“ u Srbiji, i tjedniku „Novosti“ u Hrvatskoj, decembra 2012., dostupan u cjelosti online: http://www.booksa.hr/kolumne/criticize-this-konstantinovo-raskrsce)

Recept za rendanje vode: O ženskom pismu u tekstu Dejana Đuričkovića

Tekst profesora Dejana Đuričkovića Rendanje vode: Nadopis “ženskom pismu” objavljen u Novom Izrazu (br. 51-52) uzoran je primjer teksta koji pokazuje kako “mediji i danas snažno odražavaju, predstavljaju i konstruiraju stereotipne rodne uloge i identitete koje definira konzervativna patrijarhalna ideologija”. (Jusić 2007, 13) U uvjerenju da otkriva istinu o jednom ženskom svijetu (problemu), autor navedenog teksta konstituira “o ženi”  sliku  koja svoj opstanak duguje reprodukciji stereotipa o rodnim ulogama, obnovi hegemonijske  konstrukcije identiteta i mreže uzajamno podržavanih hijerarhija.  Na taj način se sprečava promišljanje društvenih struktura, vrijednosti i identiteta, odnosno prodor demokratizacije i njenih vrednota u okoštale vladajuće lokalne strukture. Lojalnost prihvaćenim oblicima dijeljenih znanja ovdje se dokazuje na pitanju statusa književnih tekstova svrstanih u tzv. “žensko pismo”. Rodni  stereotipi se osnažuju ignoriranjem složenih relacija u koje stupaju jezik, ideologija, diskurs i moć. Ta šutnja o njihovoj ulozi pri razumijevanju društvenih odnosa autoru omogućava da prikrije vlastitu ideologijsku poziciju, odnosno da vlastitu poziciju pri vrednovanju ženskog književnog izričaja proglasi opštevažećom i neproblematičnom. Njegova pak odluka o sudbini “ženskoga pisma”, prezentirana kao nepristrasna, proizvod je specifične situacije u  bosanskohercegovačkoj postkonfliktnoj društvenoj stvarnosti gdje su „status, etnička svijest, nacionalizam i maskulinost u veoma čvrstoj i tako reći samorazumljivoj sprezi (u smislu da te relacije uopšte i ne podliježu bilo kakvim propitivanjima, niti u važećem ideologijskom režimu i odnosima moći bilo tko brine o simboličkoj legitimizaciji normi i vrijednosti)“ i koja je „karakteristična […] po tome što je ono “drugo” –feminino, etnički nejasno kodirano, “spolno šućmurasto”, naprosto svedeno na najelementarnije i najopćenitije stereotipe, aktivirane postkonfliktnim stalnim podgrijavanjem straha od drugog i drugačijeg.“  (Moranjak- Bamburać 2007, 28).

(…)

(Tekst prvobitno objavljen u Internet časopisu „Puls demokratije“, 2011., dostupan u cjelosti online: http://arhiva.pulsdemokratije.net/index.php?id=2132&l=bs)

Univerzalistički ideal građanske javnosti vs. politika razlike

UVOD

Ideal univerzalnog građanstva koji nadilazi razlike između skupina prisutan je kako u zapadnjačkim kapitalističkim društvima, tako i u socijalističkim društvima te mnogim drugim nacionalnim državama Azije, Afrike i Latinske Amerike. Problem tog ideala jeste što dopušta nekim skupinama da definiraju norme i postave se kao neutralne (Young 2005: 314). Iris M. Young i Carole  Pateman predstavljaju proturječja poretka koji teži unificiranoj građanskoj javnosti, svaka na svojevrstan način. Obje nastoje pokazati vidove obespravljenosti odnosno ugnjetavanja koji proizlaze iz takvog poretka.

Problem je što „suvremena normativna politička teorija i politička praksa žele utjeloviti nepristranost u javnoj sferi države“ (Ibid., 133). Pateman i Young pokazuju kako nepristran moralni um, kao i javna sfera takvoga poretka postiže svoju općenitost isključivanjem partikularnosti, želja, osjećaja i svih aspekata života povezanih sa tijelom. Naime, empirijska demokratska teorija zahtijeva mit participacije, kako pokazuje Pateman, odnosno ne počiva na razboritim uvjerenjima i akcijama građana utemeljenim u činjenicama političkog života (politička obaveza je predstavljena kao poslušnost). Dovođenje u pitanje političke strukture izgrađene na klasnim i spolnim podjelama proširit ću Youngovom teorijom o „pet lica ugnjetavanja“.

Usredsređujući svoje koncepte pravednosti na relacije između društvenih skupina, autorice redefiniraju tu kategoriju, zaboravljenu od strane mnogih političkih teorija (naročito onih liberalnog usmjerenja). To naravno ne znači „da skupine imaju identitete kao takve, nego prije da individue konstruiraju vlastite identitete na temelju određenja društvene skupine“ (Young 2000: 82). Dok Pateman zahtijeva radikalno restrukturiranje svih aspekata organizacija i asocijacija svakidašnjeg života kako bi se svim građanima omogućila participacija koja se „isplati“, Young priznaje radikalni demokratski pluralizam i zagovara javnu i političku važnost razlika između društvenih skupina kao sredstva koja će zajamčiti sudjelovanje i uključivanje svakoga u društvene i političke institucije (Young 2005: 204).

Pokazat ću kako se obje autorice zalažu za slobodno, aktivno i raznoliko civilno društvo i u tom se smislu suprotstavljaju univerzalističkom idealu građanske javnosti, koji depolitizira mnoge aspekte života koji nisu obuhvaćeni specifikumom koji se proglašava prihvatljivim, vladajućim, sveobuhvatnim načelom. Pateman to čini inspirirana klasičnom Rousseauovom teorijom participacijske demokracije; Young se oslanja na demokratsku teoriju i praksu koja se naziva „oslobađajuća demokracija“ (Young 2000: 17) i tako promiče emancipacijsko shvaćanje razlike.

(…)

(Tekst prvobitno objavljen u časopisu „Zeničke sveske“, br. 13, 2011, dostupan u cjelosti  online: http://bs.scribd.com/doc/58839207/Univerzalisti%C4%8Dki-ideal-Gra%C4%91anske-javnosti-vs-Politika-razlike-Lamija-Neimarlija i  http://www.zesveske.ba/13_11/1311_2_3.htm.)

Hegel i njegova baština

U susret XVIII Internacionalnom Hegelovom kongresu.

Filozofija danas više nego ikada pokazuje da je određena spram zbiljnosti, o čemu svjedoče kongresi i simpoziji, koji se prepoznaju kao sine qua non svake ozbiljne i respektabilne znanstvene zajednice. Internacionalno Hegelovo društvo iz Berlina svake dvije godine održava svjetski Internacionalni Hegelov kongres, u svrhu očuvanja Hegelove filozofske misli, razmatranja misaonih puteva koji su njome potaknuti, teorija koje su nastale u kritičkom stavu spram nje, takođe, pitanja koja zahtijevaju u filozofskim i duhovnim naukama stalno obnavljanje i reinterpretiranje.

Utemeljena i „višeglasna“ rasprava

Ove godine je organizacija XVIII Internacionalnog Hegelovog kongresa povjerena Filozofskom društvu Theoria i Univerzitetu u Sarajevu. Znanstvenici sa područja filozofskih i duhovnih znanosti, te mladi ljudi sposobni da se suoče sa navećim zahtjevima, kako u organizacijskom tako i u znanstvenom smislu, imaju priliku promovirati Bosnu i Hercegovinu kao državu spremnu na znanstvenu suradnju, odnosno razmjenu znanstvenih iskustava i dostignuća. Hegelov kongres je prilika da se znanstvena zajednica Bosne i Hercegovine pokaže ravnopravnom u organizacijskom i znanstvenom smislu najznačajnijim međunarodnim sjedištima znanosti.

To je ujedno mogućnost preispitivanja vlastite utemeljenosti bh. misaone stvarnosti u evropskom duhu, jer upravo Kongres koji okuplja znanstvenike iz cijeloga svijeta, najznačajnija imena iz oblasti kojoj je Kongres posvećen, obećava utemeljenu i „višeglasnu“ raspravu, koja neće ponuditi konačne odgovore i nelegitimna tvrđenja kada se radi o ključnim pitanjima, kao što je, na primjer, pitanje identiteta. Od 15. do 19. septembra imat ćemo priliku, u Rektoratu Univerziteta u Sarajevu i na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, prisustvovati raspravama o pitanjima svjesnoga života, njegovim granicama, duhovnoj stvarnosti koja je bitno povijesna i kao takva osnova društva, religije, države…

Naime, Hegel (1770- 1831) je već u Frankfurtskim spisima (1797-1800) tragao za najvišim metafizičkim principom koji nadvladava pojedinačnu svijest, jer svijest, ukoliko stiče svoj pojam beskonačnosti, stupa u područje života i znanja, odnosno, postaje viši oblik samosvijesti. Mogućnost života, kao odnosa prema svijetu u cjelini, odnosno sveobuhvatnog principa za sve postojeće, Hegel vidi u nadvladavanju konačnosti egzistencije i stupanju u jedan svijet misaonih stremljenja, područje subjektiviteta. Zato je život prvo otjelovljenje slobode. Hegel u tom smislu koristi i pojam duha,  naglašavajući da je jedinstvo života djelo subjektovog slobodnog shvaćanja i djelatnosti. Razumijevanje svijeta se ostvaruje u obzoru spekulativnog mišljenja, gdje je sve postojeće određeno u višestranoj zavisnosti od drugog. To znači da tek u negaciji, kada nije ono samo, biće ima značaj za istinu. Ta igra nastajanja i nestajanja konačne stvari, drugim riječima, neprestana negacija njene konačnosti, otkriva nam njenu beskonačnost. Ukoliko pojmimo taj svijet unutrašnje dinamike konačnog, u čemu se ogleda istinska priroda svega što jeste, ukazuje nam se svijet misaonih kretanja u kojem konačni odgovori, apstraktne konstrukcije, nelegitimna izolirana tvrđenja, neposredovana znanja istrgnuta iz svog povijesnog razvoja, ne mogu opstati.

Beskonačna zadaća

U svojim ranim političko-teološkim refleksijama, Hegel ovu misao razvija iz pojma života. Mladi Hegel ju je razvijao iz pojma ljubavi koji je tematizovao u religioznom i društvenom smislu. Nije li u tome smisao učenja o apsolutnom duhu, nastojanju da se misaono biće susretne sa sobom izvan historijske uslovljenosti? Takvi izazovi koji nas upućuju ka beskonačnoj zadaći jesu pitanja umjetnosti, religije, mišljenja…

(Tekst prvobitno objavljen u „Oslobođenju“, 23.08.2010.)

Russellov analitički metod: teorija određenih deskripcija

ABSTRACT

U ovom radu se razmatra Russellova analiza jezika u relaciji sa njegovom ontologijom i teorijom saznanja. Teorijom određenih deskripcija Russell nastoji riješiti određene filozofske probleme putem analize jezika. Rekonstrukcijom logičke forme izraza Russell pokazuje kako analiza može biti pogrešna ukoliko smo vođeni gramatikom. Na taj način dokazuje kako je svođenjem svih iskaza na unaprijed određenu (subjekt-predikat) shemu ograničen metod tradicionalne logike. Russellovi stavovi, izloženi u eseju „On Denoting“, razmatrani su u relaciji sa njegovim stanovištem u The Principles of Mathematics, gdje je pitanje denotacije određenih deskripcija riješeno na način sličan Fregeovom. U pomenutom eseju Russell izlaže svoju teoriju razmatrajući Fregeovu teoriju značenja. Iz tog razloga u ovom radu je Russellova distinkcija denotacija-značenje (denotation-meaning) razmatrana u odnosu na Fregeovu distinkciju referencija-smisao (reference-sense). Posljednji dio rada bavi se distinkcijom između vlastitih  imena i određenih deskripcija s obzirom na njene konsekvence po Russellove epistemološke stavove, naročito one koji se tiču razlike između znanja putem upoznatosti (knowledge by acquaintance) i znanja putem deskripcija (knowledge by description).

(…)

(Takst prvobitno objavljen u časopisu „Sophos“, br. 3, 2010., dostupan u cjelosti online: http://ziink.files.wordpress.com/2008/08/volume-3-20101.pdf)

Kafkin Proces kao „rizom“

Uvod

Ukoliko prilazimo Kafkinom djelu podrazumijevajući različite aspekte jezičkog i prikazanog, materijalnog i ljudskog, svijeta i strukture, označenog i označitelja itd. uviđamo da „u pripovijedni tekst uvijek iznova zasijeca njegova ‘monstruozna'- neprikaziva, nepredočiva, bezimena, zastrašujuća- izvanjskost“ (Biti 2002: 61). U tom smislu, moguće je govoriti o Procesu (1925) kao o čudovišnom, jer upozorava na izvanjskost, na ono što je „s onu stranu“ granice do koje se usuđujemo misliti; radi se o nečemu novom, izvan sfere ljudskog, o nekoj budućoj (ili zaboravljenoj) misli. Jedan od problema kojima se Kafka bavio jeste: „kad se može reći da je iskaz nov?“, a Deleuze i Guattari pokazuju kako je to upravo slučaj sa Kafkinim djelom.

Foucault kaže kako „svaka disciplina prepoznaje istinite i lažne postavke unutar vlastitih granica, ali izvan tih granica pušta da buja čitava teratologija znanja“; govori o „monstrumima“ koji naokolo tumaraju i čija se „forma menja sa istorijom znanja“; kaže da je uvijek moguće da neko u prostoru «divlje spoljašnjosti» govori istinu, „ali neko je u istini samo pokoravanjem pravilu diskurzivne ‘policije', koja treba da se reaktivira u svakom od pojedinačnih diskursa“ (Foucault 2007: 27). Ustrojstvo diskurzivne prakse drži takve „monstrume“ na odstojanju, ali, unatoč tome, takva „ne-misao“ je moguća na području umjetnosti. Možemo reći da se u Kafkinom djelu dešava drama pretapanja ljudskog u čudovišno, pri čemu je čudovišnost „drugost koja potkopava svaki koncept čovjeka kao jedinstvenog, spoznajnog bića“ (Gibson 2002: 64). (…) 

(Takst prvobitno objavljen u časopisu “Novi Izraz”, br. 45 – 46, 2009. Tekst u cjelosti možete pogledati ovdje.) 

Žensko iskustvo u književnosti: Gospođa Dalloway 

I

Feminizam u Francuskoj afirmira „žensko pismo“, teorijsku misao inspiriranu idejama Derride i Lacana. Iako sintagma „žensko pismo“ sugerira opoziciju „muško pismo“, ovo pismo učestvuje u „postmodernističkim procesima traganja za alternativnim jezicima i sintaksama, procesu razaranja monolitnosti diskursa i transformacije modernog romana“ (Jakobović 1983: 5). Francuske feminističke teoretičarke na različite načine su određivale „žensko pismo“. Tako Hélène Cixous smatra da je to način mišljenja koji „zaobilazi ograde i ograničenja i opozicionih struktura mišljenja i uvriježenog uvjerenja da je muškost prirodni izvor moći“; opirući se logocentrizmu zapadnjačkog filozofskog diskursa (koji počiva na binarnim oprekama, pri čemu je prvi član opreka uvijek više vrednovan i ujedno pripada muškarcima, dok je žena uvijek ono Drugo: kultura/ priroda, duh/tijelo, aktivnost/ pasivnost, govor/šutnja, razum/ srce, racionalnost/ senzibilnost, muškarac/ žena, Logos/Pathos…) žensko pismo afirmira différence, tj. ono što je drukčije, a ne ono što je suprotno, „jer u zamišljenim suprotnostima ‘ženskost’ je uvijek podređena ‘muškosti’ kao ‘apsolutnoj vrijednosti'“ (cit. Lešić 2006: 442). Prema tome, izvor ovog pisma, tvrdi Cixous, jeste u tijelu; pisanje nije samo aktivnost duha, rezervirana za muškarce.

Luce Irigaray je, s druge strane, željela da pronađe mjesto u diskursu koje žena može zauzeti. Ona promatra žensku seksualnost neovisno od muškarca, a žensko tijelo kao tijelo, jer je to pozicija s koje žena može progovoriti kao žena. Zato je potrebno otkriti novi jezik koji neće zabraniti tjelesno već će ga izražavati. Za razliku od navedene dvije teoretičarke, koje su „žensko pismo“ vidjele kao posebnu upotrebu jezika, koja proističe iz ženskog doživljaja vlastite seksualnosti, Kristeva o njemu govori kao o svjesnom unošenju opozicionih i subverzivnih elemenata u tradicionalni oblik diskursa, kako od strane žena, tako i od strane muškaraca. Prilikom usvajanja jezika, mi ovladavamo dvama operacijama: „simboličkom operacijom, koja se sastoji u ovladavanju znakovnim sistemom, i semiotičkom operacijom, koja se sastoji u spontanoj, često nesvjesnoj upotrebi jezičkih označitelja“ (cit. Lešić 2006: 449). U ovom posljednjem procesu ostvaruje se „žensko pismo“.

Virginia Woolf se nalazi na početku tog puta afirmiranja ženskog iskustva u književnosti. Ona uviđa da žena, zbog svog osjećanja otuđenosti i nepripadanja muškom svijetu, mora da govori iz podsvijesti, a njenu podsvijest će na najbolji način izraziti pisanje. Tradicionalna upotreba jezika je spolno markirana, a pri pisanju treba upotrijebiti „mušku rečenicu“, smatra pomenuta spisateljica.  „Ženska rečenica“ bi značila „raskid s očekivanim slijedom riječi“, labavije povezane rečenične dijelove itd. (cit. Lešić 2006: 424). U ovom tekstu, analizirat ćemo na koji način je Woolfova pružila otpor dominantnom muškom poretku, „muškom pisanju“ u romanu Gospođa Dalloway (1925). (…)

(Tekst prvobitno objavljen u časopisu „Novi Izraz“, br. 41, 2008. Tekst u cjelosti možete čitati ovdje.)