Merima Omeragić


Merima Omeragić, završila magistarski studij književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, na tezi iz anti/ratnog ženskog pisma. U periodu 2009-2011. stekla je zvanje magistarke nauke književnosti naroda Bosne i Hercegovine. Njena uža interesovanja vežu se za područje kulture, umjetnosti i queer teorija i filma. Objavljivala je oglede i kritiku u referentnim časopisima u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji te Crnoj Gori. Između ostalog tu su: Novi izraz, Odjek, Život, Zeničke sveske, Putevi, Motrišta, Novi plamen, Zarez, Sarajevske sveske, QT časopis te Camera Lucida. Niz tesktova pisanih na našim jezicima je u štampi. Sa Bojanom Krivokapićem, (Novi Sad) i Majom Klarić (Šibenik) uredila je izdanje knjige PitchWise – Zbornik poezije i kratke proze (2012) prve u Bosni i Hercegovini koja za pristup ima feministički politiku uključivanja i raznovrsnosti. Aktivno piše i o filmu. Za četvrto, dopunjeno, bosanskohercegovačko izdanje zbornika Neko je rekao feminizam? – Kako je feminizam uticao na žene XXI veka priredila je kratki historijat značajnih datuma za feminizam u Bosni i Hercegovini ( 2012). Jedna je od autorki zbornika Više od etikete (2013) u saradnji sa Aidom Spahić i Jasminom Čaušević. Trenutno je na PhD studiju književnosti na Univerzitetu u Sarajevu.

Da li je moguća de/balkanizacija rodova? Kažnjene progovaraju

Ko je kome Druga/Drugi?

U svakom slučaju nužna je intervencija Zapada. Neriješeni slučaj: Balkan i žene. Neophodnu drugost označiti podsvjesnom željom i posesivnom potrebom da se bar dominira nad Drugom/im, znači legalizovati diskurzivnu kolonijalnu praksu potrage za prezrenim krivcem čime se obezbjeđuje dugotrajniji učinak samodefiniranja, trajna gradnja kao i opstanak integriteta. Potrebno je dekontaminirati “balkansko tlo” od produkcije predrasuda i (auto)stereotipa od kojih najvremešniji vode porijeklo iz devetnaestog vijeka a dio su istraživalačkih pohoda “zaostalim i egzotičnim predjelima”, danas su osnovica i materijal za re/produciranje stavova patrocentrične ideologije zapadnoevropske ili “jedine prave kulture” kojima se uz relativno novije o “zvjerinjaku Evrope” i mjestu neprestanih sukoba i rata, proizvode zajednički diskurzi moći. Kulturološkim i političkim značenjima koja se upisuju/učitavaju pojmu Balkana, praktički vrše se osude nad njegovim geografsko-toponimskim imenom te ukazuje na mnogostrukost imaginacije priča koje označavaju jednu teritoriju negativne/kontra-Evrope ili pozitivne/simbol zajedništva, utopije. Raspadom Jugoslavije je sprovedena presuda nad pozitivnom simbolizacijom Balkana kao srećnog prostora i zajedništva (Kolozova, 2003: 232-238) dok se u novi simbol Jugoistočne Evrope upisao evropski san mnogostrukih nacionalnih (ne-jedinstvenih) identiteta. Ovim terminom (dvostruko kodirani Drugi u odnosu na Sjever i Zapad) se dokida balkanska ratna prošlost, integracijama se obezbjeđuje opravdanje za političku ignoranciju i krivnju te se uspješno omogućava pozicioniranje isključivog, statičnog evropskog identiteta koji se samopotvrđuje uz demonizirane Druge s juga. Zahvaljujući duplim aršinima morala karakterističnim za zapadne patrijarhalne odnose ispoljene u navici da se “drugi” optuže za ono što mi upravo radimo (Forel, 2012: 105) dokinut je identitet monstruoznoj drugo-Evrope – Balkanu, te kao i u prošlosti oduzeto pravo Balkancima (balkanskim muškarcima) “pozitivne” potvrde samih sebe u odnosu na Druge.

(Tekst prvobitno objavljen u časopisu Sarajevske sveske br.41/42, 2013 dostupan u cjelosti on-line: http://sveske.ba/files/brojevi/Sarajevske%20sveske%2041-42%20rgbza%20sajt.pdf )

Elipse krikova i boli – Umjetnički angažman i svjedočenja – moralna putanja jednog dokumentarnog filma

Prizivanje duhova/ Calling the Ghosts (1996) r. Mandy Jacobson & Karmen Jelinčić

Elipsa na razini diskurza predstavlja retoričko i/ili naratološko izostavljanje riječi iz izjave ili izostavljanje nekih događaja u priči (Popović 2007: 179) prilikom čega se narušava pravilo linearnog toka fabule. Ovaj stilski postupak uveliko koristi i medij filma višestruko usložnjavajući poziciju recipijenta/gledatelja/ke prepuštajući mu/joj da sam/a odgonetne smisao događaja, otkrije dijelove priče koji nedostaju, prepozna radnju i smisao filma iz konteksta. Osobeni filmski prizori rediteljki Mandy Jacobson i Karmen Jelinčić smješteni u 63 dokumentarne minute vrhunskog filma artikulišu teško izrecivu Traumu te time mijenjaju hijerarhiju uvriježenih svjetonadzora. Jak učinak proizvode toposi crno-bijelih sekvenci filma koji su kontrastirani osnovnoj narativizatorskoj dimenziji filma ali su ujedno i eliptična nadopuna traumatski neartikulisanog, horornog, demonskog – to su prećutani krikovi i boli žena koje su preživjele logore i mučilišta. Filmom Prizivanje duhova i potresnim svjedočenjima junakinja ispunjena je etička obaveza i potreba da se iskažu iskustva i stavovi o ratu, stoga ne čudi što film inicira borbu za ženska prava i globalni angažman u spriječavanju nasilja nad ženama. Poput književnosti koju su stvarale žene na području bivše Jugoslavije a koju sam okarakterizirala terminom žensko anti/ratno pismo, ali i filma koji također nosi snažni prefiks anti-ratni na dokumentaristički način se evidentira i dekonsturiše ratna politika koja proizvodi strašne zločine. Evidentnim feminističkim angažmanom autorke proizvode etički ispravan film koji u najsnažnijoj dimenziji recepcije kao i osvjedočenoj borbi protagonistkinja postaje ključno odgovoran u borbi za pravdu.

(…)

(Tekst prvobitno objavljen u crnogoroskom filmskom magazinu  Camera lucida magazin (juni-septembar) br. 12/13, dostupan u cjelosti on-line: http://cameralucida.eu/novi/index.php?option=com_content&view=article&id=273:elipse-krikova-i-boli-1&catid=14:cl-1213 )

Patrijarhat, nasilje, politika

Radikalan zaokret od strategija i praksi dekonstrukcije patrijarhata kao nametnute okolnosti primarnog zla utemeljenog u/na društvenom sistemu načinila je američka teoretičarka feminističkog i marksističkog ubjeđenja Kate Millett u svojoj studiji Sexual Politics (1968). Inaoguracijom termina Millettova je označila proces hijerarhijskog predisponiranja muškog spola nad ženskim kao političkog čina čime je redefinirala sam pojam patrijarhata, određujući ga kao političku instituciju koja predstavlja društveni oblik porobljavanja. Ideološka slika idealnih odnosa u društvu se promovira putem sveopćeg falogocentrizma, vladajućeg, univerzalnog, drugorazrednog položaja žene koji uključuje njenu poslušnost; političkog i znanstvenog pogleda na svijet što je odraz muške moći simbolički utjelovljene u falusu.

Svako neposjedovanje falusa izjednačava se sa kastracijom – pridodatom ženskom spolu u svrhu subordiniranja, učvršćivanja razlike pošto falus u sebi nosi značenje nadmoći nad ženama. Hijerarhiziranje u društvu je potpuno zasnovano na istim principima kao ono u vojsci, tako da kada govorimo o militarizmu možemo ga izjednačiti sa naoružanim patrijarhatom. U sferama odnosa među spolovima nadziranje i moć muškog spola nad ženskim manifestuje se prisilnim orodnjavanjem društvenih uloga. Vojnička superiornost muškarca identična je u društvu koje promovira nižu vrijednost žene. Definirati ženu unutar civilizacijskog poretka značilo bi imaginirati je u predcivilizacijsko područje Drugosti, budući da je definicija muškog već sadržana u civilizatorskom kodu paradigme racionalnog ovladavanja (List, 1990: 194-205). Žena kao Druga u tom poretku za/dobija ulogu neprijatelja kojeg treba uništiti (vojska/patrijarhat), kontrolisati i normativno nadzirati (patrijarhat/vojska). Patrijarhalna kultura se može održati pri/silnim posluhom i nasiljem a to je ujedno odlika militarističkog rješavanja sukoba.

(…)

(Tekst prvobitno objavljen u časopisu Mirovne novosti br. 26. (mart/ožujak)  i br. 27. (april/travanj),  dostupan u cjelosti on-line:

http://mreza-mira.net/sites/default/files/Mirovne%20novosti%20broj%2026,%20mart%202013.pdf http://www.mreza-mira.net/sites/default/files/Mirovne%20novosti%2027,%20april%202013.pdf )

Iz ormara u porodicu: dokument o dokidanju traumatične ćutnje

Nije ti život pjesma Havaja/Family Meals (2102) r. Dana Budisavljević

Porodični objedi – subverzivno i kulturno potencijalan element. Dokumentarnim filmom Nije ti život pjesma Havaja (2012) mlada autorka Dana Budisavljević koristi ritual objeda kao topos re/izgradnje zajedništva u vlastitoj porodici kojoj se kao veoma važna dimenzija ispostavlja stvarnost u refleksijama njenog coming out-a. U prvi plan je stavljena komunikacija kao temeljni princip Dijaloga, članovima porodice: ocu, majci i bratu omogućava da se kreću linijom otpora prećutanom i da spontano na nizu obroka iznesu emocije, refleksije, potrebe, shvatanja, te uveliko detraumatiziraju akt rediteljke koja se bori da ostvari ravnopravnost sa pomenutim članovima porodice, a da istovremeno osigura podršku, uključenje, ljubav i utočište. Izlazeći u javnost, ova duboko intimna priča nije viktimizirala Danu Budisavljević, naprotiv, otvorila je obzore ka prihvatanju različitosti, mogućnosti jednog ličnog iskustva kao transformativnu politiku ‘horor pričama’ koje se iznova ponavljaju zahvaljujući homofobnim mehanizmima nasilja i ekskomunikacije. I što je važnije, autorka je filmom isteoretizirala i detabuizirala seksualnost u njenoj sveobuhvatnosti ukazavši na društvenu predisponiranost i neukrotljivost koja treba i zahtjeva potvrdu.

(…)

(Tekst prvobitno objavljen u crnogorskom filmskom magazinu Camera lucida br. 11 (januar), potom i na stranci Centra za queer studije – Beograd/Srbija, dostupan u cjelosti i on-line: http://www.cks.org.rs/2013/03/iz-ormara-u-porodicu-dokument-o-dokidanju-traumaticne-cutnje/ )

VIŠE OD ETIKETE – O ŽENAMA KOJE VOLE ŽENE

U književnosti: Dehijerarhizacija homofobičnog patrijarhata

Kulturna kompetencija u patrijarhalnom društvu često dobija demonsko-stereotipne dimenzije čime se ugrožava svaki Drugi mogući oblik ljudske egzistencije. Moć patrijarhata bazira se na društvenom uslovljavanju, igranju potencijalnih socijalnih rodnih i spolnih uloga muškaraca i žena putem kojih se afirmira heteroseksualna norma, koja a priori isključuje svaki drugi mogući oblik seksualnosti.  Razarajući patrijarhalne prakse psihoanalitičke i kuturalantropološke te rodne studije dovode u središte pažnje marginalne seksualnosti ustanovljavanjem seksualnog polimorfizma podrivaju društvo i njegove kulturne produkcije. Polazeći od pretpostavke da je svijet heteroseksualan patrijarhalno-religijski sistem proizvodi homofobiju koja udružena sa seksizmom negira homoseksualni identitet koji uključuje i politiku i kulturu. Homoseksualni/lezbijski koncept koji egzistira izvan kategorija spolova ruši heteroseksualni politički režim, način života koji sankcionira dominaciju jednog spola nad drugim (Špehar, 1994). Društvena uloga žene određena je muškom ideologijom zasnovanom na ideji da žena pripada muškarcu što se reflektira kroz njene socijalne, političke i kulturne odnose. Tradicionalnu sliku žene u književnostima južnoslavenske interliterarne zajednice prvi put je uznemirio Mirko Kovač 1971. godine kada je objavljen roman Malvina (Životopis Malvine Trifković) u kojem glavna junakinja tragično se suočava sa dva problema: lezbijka je i pravoslavka koja se zaljubljuje u ženu katoličke vjere, sestru njenog bivšeg muža.

(…)

(Tekst prvobitno objavljen u časopisu QT br.7, 2011 i časopisu Zeničke sveske br. 12, 2010. potom je uvršten u publikaciju Više od etikete 2013, dostupan u cjelosti on-line: http://old.kvinnatillkvinna.se/sites/default/files/KTK_za%20WEB.pdf

http://www.zesveske.ba/12_10/1210_2_7.htm

http://www.scribd.com/doc/58558099/Dehijerarhizacija-homofobi%C4%8Dnog-patrijarhata-Merima-Omeragi%C4%87 )

Revizija zarobljavanja seksualnosti

Paradoksalno novi pogled na institucionalizovanje seksualnosti u historiji kakav predočava William Naphy u svojoj studiji Born To Be Gay (2012) je oblik decentralizacije i narušavanja moći prvenstveno heteroseks(ual)izma kojim se krivo/tvori linerani tok povijesnog narativa. S druge strane naizgled ‘oslobođena’ seksualnost se ne prikazuje kao zapadni fenomen, kakvo je stereotipizirano gledište danas, kojim se štite kontrazapadno orijentisani, naprotiv autor potvrđuje ideju pluralizma seksualnih identiteta zahvatanjem srži kulturnih i religijskih konstruktau vremenima i civilizacijama prije nas/ih. Ahistoriziranje zvanične cenzurirane historije uzdiže pitanja homoseksualnih identiteta na nivo subkulture. Homoseksualnost nije historija zapadne civilizacije dio je ljudskih aktivnosti širom svijeta u različitim vremenskim periodima. Diskurzom pozapadnjavanja fenomena seksualnosti, historija rasprava se svodi okršaj između božijih riječi, tačnije, onih koji govore u ime Boga i sodomista, kako dokazuje sam Naphy. Time se vrši prinuda nad raznovrsnošću kultura i historijsko zasijecanje vremena prije pojave monoteizama (jednog zakona) što rezultira marginaliziranjem i sotoniziranjem dotada legitimnog istospolnog seksualnog ponašanja kao jedne od brojnih varijanti. Dominantna heteroseksualnost se definiše i uspostavlja svoje granice uz pomoć ‘kontaminiranog drugog’ (Fas, 2003: 14). Osnaživanjem politika i ideologija monoteizama prozapadni evropski uticaji putem sveopćeg koloniziranja čitavog svijeta rasprostranjuju nove moralne ‘buržoaske i viktorijanske vrijednosti’ po kojima je homo/seksualnost omržena i kriminalizirana.

(…)

(Tekst prvobitno objavljen u časopisima Odjek revija za umjetnost, nauku  i društvena pitanja (jesen-zima) dvobr.3/4, 2012, i Zeničke sveske (decembar) br. 16, 2012, dostupan u cjelosti on-line: http://www.odjek.ba/?broj=28&id=17

http://www.zesveske.ba/16_12/1612_2_4.htm )

NEKO JE REKAO FEMINIZAM? KAKO JE FEMINIZAM UTICAO NA ŽENE XXI VEKA

Žene kroz istoriju, feminizam kroz istoriju: hronologija. Bosna i Hercegovina

Četvrto izdanje: Izdanje za Bosnu i Hercegovinu 2012 godina. Urednica: Adriana Zaharijević. Sarajevo: Sarajevski otvoreni centar, Heinrich Boell Stiftung & Fondacija Cure: str: 523-553

Tekst nastao u saradnji sa Adrianom Zaharijević i Katarinom Lončarević. Cijela knjiga dostupna u pdf formatu.

(http://www.ba.boell.org/downloads/BiH_Feminizam__el_verzija.pdf )

Pad iz modernizma u postmodernu

Ranko Marinković, ‘’Kiklop’’(Prosveta, Beograd, 1966.)

Apokaliptični pogled na umjetnost, ali i književnost vode do paradoksalnog prevazilaženja konačnosti izricanjem ironičnog komentara na stanje kulture i ši politike, na koje je moderna ostvarila veliki utjecaj. Negativnoj strani komunističkog utopizma koju slavi soc-realizam, suprotstavlja se skeptičan pogled na društvo i umjetnost, te se književnost iscrpljenosti kreće putanjom destabilizacije soc-realističke paradigme i zasnivanja nove poetike modernističkog skepticizma. Taj prostor sukoba dviju poetika ujedno postaje i međuprostor između modernizma i postmodernizma. Pad od socrealističke prakse partizanskih romana ka egzistencijalnom problemu pojedinca i problemu tretiranja i uloge umjetnosti, prvenstveno književnosti, doprinose razobličavanju ideologija. Govoriti o modernizmu bez postmoderne je danas nemoguće. Moderna je substantiv, postmoderna označava samo formu kako tu modernu danas treba ostvariti, naša moderna je postmoderno oblikovana (Welsch, 2000: 16). Podrivanjem modernističkih projekata kroz umjetnost ostvaruje se otvaranje nove kritičke svijesti, da bi se kroz poetiku modernističkog skepticizma započeo slom moderne i njenih metapriča. Postmoderna nam kaže da je evropska utopija na kraju, ona priča o napretku od divljine do humaniteta, o emancipaciji čovječanstva, teleologiji duha i hermeneutici smisla (Šarčević, 1999: 51). Takav primjer je roman Ranka Marinkovića (Kiklop, 1965.), koji se temelji na postupku karnevalizacije koji rezultira dehijerarhizacijom kulturološkog i ukupnog društvenog sistema vrijednosti (Kazaz, 2008: 38-52).

(…)

(Tekst prvobitno objavljen u časopisu Novi plamen, časopisu demokratske ljevice za politička, društvena i kulturna pitanja br. 17, 2012. O interpretaciji romana Kiklop Ranka Marinkovića također možete pročitati u tekstu: Poetika modernističkog skepticizma dostupnog na ostalim linkovima:

http://www.noviplamen.org/pdf/np17.pdf

http://www.zarez.hr/repository/issue/pdf/304/323-324.pdf

http://www.zesveske.ba/14_11/1411_1_6.htm

http://www.scribd.com/doc/73339407/Poetika-modernisti%C4%8Dkog-skepticizma-uz-Merima-Omeragi%C4%87

PITCHWISE ZBORNIK POEZIJE I KRATKE PROZE

Pitchwise 2012. Zbornik poezije i kratke proze. Uredništvo: Bojan Krivokapić, Maja Klarić i Merima Omeragić. Sarajevo: Heinrich Boell Stiftung & Fondacija Cure: Zbornik nastao kao rezultat književnog konkursa, dostupan u pdf formatu na slijedećoj stranici:

http://www.ba.boell.org/downloads/Zbornik_poezije_i_kratke_proze.pdf

Tragična transmisija umjetnosti u život

Uz sarajevsku premijeru dokumentarnog filma Sonja Dragane Kanjevac (2012)

Inteligencija. Pathos. Akrobatska žica. Sonja Savić nije bila od ove stvarnosti. Baš kao što to nije bila ni boemska, uglavnom pjesnička generacija koja je stasala osamdesetih godina dvadesetog vijeka socijalnim eksperimentom u odrastanju prepoznatljivom po autsajderstvu, samoći i visokom stepenu Pathosa. I/ili možda jeste? Prevazilazak hororne (i/ili ratne) stvarnosti i ispitivanje granica između umjetnosti i života u agresivnim kulturama kakve su naše pretpostavlja tragediju. Rezultirarazorenim životom i nepodnošljivom usamljenošću.

Slaba posjećenost u sarajevskom art kinu Kriterion na premijernom prikazivanju četrdesetominutnog dokumentarca Sonja (2012) rediteljke Dragane Kanjevac pokazuje bešćutnost publike i neprepoznavanje vrijednosti, kao i na dvjema projekcijama koje su uslijedile narednih noći, a trebale su obilježiti septembarska dešavanja u Sarajevu na području kulture. Etablirane ličnosti na human i topao način bez ceremonijala, patetike i pretjerivanja progovaraju o prijeratnom Sonjinom radu, njenoj marginalizaciji, ekskomunikaciji i autorskom rediteljskom radu devedestih godina, posljednjoj fazi karijere i životnoj drami koju prati ogorčenje i cinizam u paralelnoj stvarnojprivatnosti Sonje Savić. U film su uključeni i isječci iz filmova u kojima je glumila, kao i dijelovi intervjua koje je davala medijima o karijeri i svom privatnom životu. Film je na spoznajnoj razini subverzivni presjek života jedne posebne ličnosti, jedne žene, umjetnice koju je ubilo društvo. Jer je bila iznad prosjeka po svemu i jer je bila žena. Vlastitim odabirom da kaže ne braku i porodici kao i pozorištu u kojem nije vidjela napredovanje niti inspiraciju, zgrožena nad glumicama: Žene su plele, razmenjivale su recepte, do premijere nije se znao tekst napamet; Savićka se bavila istraživanjem umjetnosti od Kabarea Volter, italijanskog i ruskog futurizma, nadrealizma, preko dadaizma pa sve do eksperimentiranja u mogućnostima vlastitog jezika.

(…)

(Tekst prvobitno objavljen u crnogoroskom filmskom magazinu  Camera lucida magazin (spetembar-decembar) br. 9-10, dostupan u cjelosti on-line:

http://cameralucida.eu/novi/index.php?option=com_content&view=article&id=196%3Asonja&catid=9%3Acl9&Itemid=11 )

Fenomen pisanja rodnim identitetom? Ili fenomen pisanja ženom?

Zatomljeni ženski govor je rezultat (ne)mogućnosti ovladavanja jezikom što je proizvod patrijarhalne, kulturne dominacije muškarca u sferama artikulacije društvenog života. Tretiranje pitanja o ne/postojanju ženskog pisma ne treba svoditi na dimenziju davanja univerzalnih odgovora muškarcu ili ispisivanje vlastite ženskosti/ženstvenosti, kao ni proiciranje ženske imaginacije u tekst koji je jednom zahvaljujući falocentričnom Logosu determiniran kao iracionalan. Pisanje ženu ne treba samo da dovede do njene jednakosti, niti isključivo afirmiranja njene različitosti, već do potvrde njene svijesti o pisanju koja je općenita  (Šafranek, 1983)  i nje same kao subjekta koji piše . Granice jezika izmiču subjektu, ali poznavanjem sfera identiteta dolazi se do ideje vlastitog iskaza koji odbacuje okvire zadatosti kulture čime pisanje postaje derridaianska dislokacija značenja putem koje se jezik premiješta izvan domašaja stabilnog. Hijerarhija potresena nadmetanjem i borbom između dvostrukih literarnih vrijednosti, jezičkih muških kao normiranih i jezičkih ženskih kao varijante, se destabilizira idejom androginosti,  te ideološkim zaokretom na politiku tekstualnosti sa politike seksualnosti.

 (…)

(Tekst prvobitno objavljen u Odjeku, reviji za za umjetnost, nauku i društvena pitanja (jesen-zima) 2011, dvobroj 4. Tekst je preuzet na stranici Fondacije Cure, te je objavljen u Novom izrazu časopisu za književnu i umjetničku  kritiku br. 55-56 (januar-juni), dostupan u cjelosti on-line:

http://www.odjek.ba/?broj=26&id=20

http://www.fondacijacure.org/index.php?do=article&article_id=357 )

Subverzivna literarizacija postojanja ili dvostruka bolnost kao sinonim za pamteće/govoreće tijelo

Roman „Frida ili o boli“ (2008) Slavenke Drakulić

Subverzivno pismo se ispostavlja kao fikcija i simbolika isprepletena sa teorijama koje imaju za cilj oblikovanje tijela teksta kao pluraliteta cjeline u svrhu kritike dominirajućih diskursa. Kršenjem Zakona i jednog (muškog) principa se afirmira kulturni otpor koji osporava vladajuće diskurse i potresa teoriju njenim terminima stvorenim u jeziku putem novih načina izražavanja. Diskurs kao prozivod ideologije je u službi borbe radi ostvarenja strateških ciljeva. Kada prekorači granice prihvatljivog govora (J. Butler) logofalocentrizma, Drugost izravno napada na predrasude i stavove dekonstruktivnom pričom o marginalnosti i razlici čime se pozicionira novi subjekt ostvaren u jeziku. Nasuprot falocentričnom jeziku stoji jezik ženskog iskustva, naslonjen na iskustvo tijela, te na psihoanalitičko iskustvo, u funkciji je postmodernističkog ispitivanja i istraživanja svijeta i društva. Za razliku od jezika koji je osnova komunikacije i na taj način približen je pojmu prapisma, pisanje je konstituisano kao sistem koji izaziva diseminaciju značenja (Popović, 2007: 533). Žensko pismo predstavlja rad na jeziku, upisivanje u tekst, konstantnu polemiku s tradicijom, a rezultat je obrtanje dominirajućeg diskursa i artikulacija razlike pisanja svakog subjekta ponaosob.

 (…)

(Tekst prvobitno objavljen u časopisu Zeničke  sveske  časopisu za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku (juni) br. 13. kao i u Novom plamenu,  časopisu demokratske ljevice za politička, društvena i kulturna pitanja br. 16, Zagreb, dostupan u cjelosti on-line:

http://www.zesveske.ba/13_11/1311_2_5.htm

http://www.scribd.com/doc/58839216/Subverzivna-literarizacija-postojanja-ili-Merima-Omeragi%C4%87 )

Inteligibilnost u kulturi ili ‘Čovjek niotkud’ kao neprilagođeni stranac/Drugi

Kada je riječ o modernom čovjeku neminovno je zaći na područje (sub)kultura koje su postale fenomeni i kultovi. Umjetnost i književnost više nego ikada prije postaju izraz univerzalnosti, pluralizma, ali su ujedno projekti za široke narodne mase. Pojam elitne kulture je u nestajanju. Šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća javlja se pop muzika kao mješavina bluesa, rocka i pjesme, koje ujedinjuju cijeli svijet. Oktobra 1965. godine tekstopisac John Lennon, član legendarnih The Beatles-a je napisao pjesmu o sebi i svome privatnom životu. Poigravanje s ritmovima britanskoga folka, riječima i rezigniranim stanjem koje vodi u lijenost razultira pjesmom simboličkog naslova Nowhere Man. Polifonijski razglas i dijalog različitih vrsta umjetnosti karakterističan za postmoderno stanje koristi i perspektivni pripovjedač Aleksandar  Hemon. Njegov roman Nowhere Man prvobitno objavljen septembra 2002. godine na engleskom jeziku na naše prostore donesen je između ostalog u nimalo sretnom prijevodu naslova Čovjek bez prošlosti. Bez obzira koliko sveobuhvatna bila upotrijebljena sintagma koja se odnosi na cjelokupnu povijest čovjeka, pojedinca, njen glavni nedostatak je zapravo stavljanje u neki sasvim drugi plan one prostorne dimenzije koja se globalizira i od izuzetnog je značaja za shvatanje konteksta romana. Sam autor napominje da je njegov opsesivni motiv upravo transkulturna izmještenost (Hemon & Kontić, 2008: 25-53), koja varira u njegovim djelima, od pripovijetki, preko romana, smještena i dramatizirana na različitim scenama s mnogobrojnim karakterima oivičenim različitim historijskim trenucima.

(…)

(Tekst prvobitno objavljen u časopisu Zeničke  sveske  časopisu za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku (juli) br. 15, dostupan u cjelosti on-line:

http://www.zesveske.ba/15_12/1512_4_4.htm   http://www.scribd.com/doc/98633885/Inteligibilnost-u-kulturi-ili-Merima-Omeragi%C4%87)

Imagološko čitanje putopisa – Azija u putopisima Zuke Džumhura i Tvrtka Kulenovića

Teoretiziranje žanrova, nužno podrazumijeva njihovu podjelu i definiranje, a samim time i proces isključivosti i uključivosti hibridnih književnih žanrova. Granični književni žanrovi i publicistika su oblici koji nisu ni čista književnost niti čista nauka, ali putem klasifikacije njihovih elemenata imamo bazu za različite vrste izučavanja, pa i onu koja se tiče književne teorije i književne kritike.  Putopis   kao  granični književni žanr se kreće po širokoj skali koja na jednoj strani ima reportažu, a na drugoj lirsku, ili meditativnu ili filozofsku ispovest. Ponekad putopis može prerasti u esej ili studiju o novoj, manje poznatoj sredini.  Moguća definicija putopisa se izvodi upravo iz hibridnih karkateristika ovog žanra.  Nagla  popularnost putopisa od kraja devetnaestog, a pogotovu  u  dvadesetom  stoljeću,  brza  smjena  društveno-historijskih poredaka, kulturna različitost,  prije svega,  zahtjevaju  mogućnost novog čitanja i osvjetljavanja karakteristika ovog žanra koje se reflektiraju kroz ideologiju teksta. Ljudi su uvijek dijelili svijet na oblasti, posjedujući ili stvarnu ili zamišljenu liniju razdvajanja.  Najpoznatija takva podjela jeste ona prema georgafskoj odrednici  Zapad – Istok, ili još popularnije nazvano Okcident – Orijent. Svaka podjela nužno zahtjeva i hijerarhizaciju, drugi u odnosu sebe, što je tipični proizvod podsvijesti, a ne postojanja stvarnih granica. Na literarnom polju govor o Drugima proizlazi iz vlastitih iskustava onog koji govori.

(Tekst prvobitno objavljen u Odjeku, reviji za za umjetnost, nauku i društvena pitanja Odjek, revija za umjetnost i društvena pitanja (zima) br. 4. 2010. Dostupan u cjelosti i on-line:

http://www.odjek.ba/?broj=24&id=15 )